IMALI SMO VREMENA U ŽIVOTU A SADA IMAMO USPOMENE KOJE ĆE ZAUVEK ŽIVETI SA NAMA
Deo 2 - Imigracioni Muzej

Svanuo je novi dan, po našem planu, treba obići prvo Kip Slobode koji se nalazi na Ostrvu slobode ili ostrvu Liberti na ušću reke Hadson, i ostrvo Ellis, Imigracioni Muzej.

Krenusmo žureći, ulica prepuna ljudi, malo bolje kada pogledaš, to su turisti koji isto kao i mi idu sa mapom za snalaženje. Visoke zgrade nas okružuju, prepoznajemo ih, nemamo vremena da zastanemo, to razgledanje ostavljamo za kasnije, sada žurimo prema metrou.
Prilikom silaženja neka gužva, ljudi se uskomešali, sklanjaju se, očigledno to je normalna pojava, navikli su na takav prizor. Trči čovek a za njim trče i u stopu prate ga dva policajca, poznata slika već viđena u nekom filmu, a možda i snimaju ali mi to ne vidimo, to ja mislim, da mi bude lakše.

Ušli smo u metro, a ono čisto, sigurno je zbog turista, linija Metroa vodi do Bateri Parka, stižemo na svoje odredište, ukrcavamo se u trajakt.

Idemo prvo na ostrvo Ellis, u Imigracioni Muzej, gde su dokumenta o više od 12 miliona imigranata koji su došli u Ameriku. Te požutele fotografije ni jednog posetioca ne ostavljau ravnodušnim, ta bleda ispijena lica ljudi i žena, odlučnih  da stignu do svog cilja. Izloženi su komentari, pisma putnika i prepiska sa svojima u domovini.

Pisma putnika izložena u muzeju, sa tog dugog puta, nimalo se ne razlikuju jedna od drugih.
Stvarnost je nemilosrdna, putnici su vrlo brzo suočeni sa saznanjem da u toj obećanoj zemlji ne „padaju pečene ševe“ i da, do pristojnog života treba mnogo godina rada... i znoja......
Turisti oko nas, vreme kao naručeno, sunčano, krećemo dalje.

Nastavljamo do Statue Slobode, poklona prijateljstva francuskog naroda narodu Sjedinjenih Američkih Država, spomenika koji predstavlja univerzalni simbol slobode i demokratije. (Ime spomenika The Statue of Liberty u originalu glasi Liberty enlightening the World).

Prizor nezaboravan, posle kraće vožnje polako prilazimo i iskrcavamo se, tada tek shvatiš da si stigao u ovaj kosmopolitski grad Njujork. Statua ima gvozdenu strukturu i bakarnu spoljašnjost koja je vremenom oksidacijom postala zelena, ta patina je doprinela njenoj lepoti.

Ne odvajajući pogled od kolosa koji zadivljuje svom svojom visinom, kako mu prilaziš ne možeš ga ni sagledati, jer na njemu je sve proporcionalno ali preveliko. Obavezno je fotografisanje, za uspomenu i sećanje na tu jedinstvenu posetu.

U samoj osnovi Kipa slobode, nalazio se izložbeni deo sa eksponatima. Najdirljiviji osećaj je čitanje sačuvanih požutelih pisama koja čuvaju od zaborava priče nesrećnika. Prošle su generacije, koje su se tokom svog života odricale i pod teškim uslovima stvarale sebi bolji život. Ti „PIONIRI“ stvorili su sadašnju Ameriku.

Naravno, tu su fotografije vidjenih ljudi koji su svojim radom, naučnim uspesima, svetu podarili nova dostignuća, s time olakšali život pokolenjima koja dolaze, a sebe ugradili u svet nauke i u današnjoj Americi, postali besmrtni!

Ulazim u izložbeni deo, prvo što je skrenulo moju pažnju je izuzetno velika (i jedina tog formata) fotografija, portret našeg Nikole Tesle, naučnika svetskog glasa, naše gore list, uz propratni tekst.

Zatim nižu se fotografije i drugih slavnih ljudi: Mihajla Idvorskog Pupina, Alberta Anštajna... Sva pažnja naša je usresređena na čitanje priloženog teksta kao i gledanje izloženih eksponata.

Obavezno slikanje sa našim Nidžom!

Vreme brzo prolazi, a toliko toga još ima da se vidi, nemoguće je jednom posetom detaljnije pregledati izloženo.

Žurimo da se priključimo grupi turista i tada primećujemo da veliki broj odustaje da se popne do KRUNE Kipa Slobode.

Dobro je što neke stvari saznaš kasnije. Ušli smo u unutrašnjost kipa i počelo je penjenje, jedan po jedan, spiralnim, strmim, nekonfornim metalnim stepenicama (za mene su malo viša gazišta). Nastaje problem mimoilaženja pri spuštanju turista koji su obišli krunu. Najzad, nagrada za sav doživljen napor da dođeš do krune, je pogled iz krune, tad se osećaš kao ptica, a tamo dole vidi se Menhetn kao na dlanu! Taj prizor ostaje za pamćenje.

Spustili smo se zadovoljni, i tek tada smo pročitali brošuru i to: „Posetioci moraju da pređu 354 stepenika da bi došli do krune statue. Kruna ima 25 prozora. Sedam šiljaka na kruni predstavlja sedam okeana i sedam kontinenata sveta ukazujući na univerzalni koncept slobode.**

Po povratku u metro, Milan i ja smo prosto zaćutali, provedosmo taj put do našeg hotela u tišini, sa svojim utiscima doživljenog i viđenog...

Zadovoljna, bila sam na mestu gde su moji preci ušli, ostali, a zbog čudnih okolnosti se i zadržali i nikada se nisu vratili u svoju otadžbinu. Ispunila sam  želju i emotivni dug mojima, a to je bio pravi CILJ zadržavanja u Njuorku.

 

* Putovanje i život na brodu ih je otreznio, ali se nije imalo kud. „Na mnogim brodovima je i često hrana veoma loša. Putnici trećeg razreda plovidbe-smeštaj je ispod palube uglavnom su tu sa porodicama, ženom i decom, tu je smrad nepodnošljiv, što od jela bačenog..., blato svuda naokolo tu se živi spava, stanje jadno, užasno! Kada izadju na palubu da udahnu čist vazduh, dočeka ih kiša, vetar, zima a more sa ogromnim talasima, tek da im skrene pažnju da se vrate odakle su došli u potpalublje, gde je i bezbednije. Putovanje i ako je dugo, još se više odužilo pored tako nehumanih uslova. Poslednja stanica za većinu i mogućnost jedina ulaska u SAD, a i prepreka – ostrvo Ellis. Dovode ih iz njujorške luke u pretrpanim brodićima, gde ih stavljaju u karantin i zatvaraju. Ostrvo okruženo morem, nedaleko od Kipa slobode, ka stvarnoj slobodi. Svi useljenici moraju da prođu kroz detaljne preglede. Izaziva kod njih strepnju, kako će proći na tim pregledima, jer mnogi su vraćeni nazad u svoje domovine“.  

** Kip je u oktobru 2016. godine proslavio 127. rođendan. Obnovljene su stepenice i komfornije su, sada ih ima  više, ukupno 393 stepenika, tako da je olakšano penjanje posetiocima KRUNE.

Kip Slobode postao je simbol imigracije tokom druge polovine 19. veka, budući da je više od devet miliona useljenika tada stiglo u SAD, a statua je bila prva građevina koju su videli s pučine“.. 
Ženska figura predstavlja Libertas, rimsku boginju slobode. Ona nosi baklju i tablicu na kojoj je upisan datum proglašenja nezavisnosti Amerike (4. jul 1776.). Od tla do vrha baklje statua je visoka 93 metra i teška 205 tona. Nalazi se na 27 metara visokom kamenom potpornju koji se pak uzdiže na 20 metara visokom temelju u obliku zvijezde. Kada bi nosila cipele, “gospođa Sloboda” nosila bi broj 7.801. Obim njenog struka je 10,6 metara. Statua je 16 godina radila kao svetionik (1886-1902), obasjavajući prostor poluprečnika 39 kilometara. Iako se to ne vidi, stopala Kipa slobode nalaze se među pokidanim okovima i lancima, dok je njeno desno stopalo podignuto, simbolišući njeno udaljavanje od represije i ropstva... Tek je 1982. otkriveno da je glava postavljena pola metra dalje od središta vrata, usta su široka 91 centimetar a kažiprst je dugačak 2,4 metara.

Šta bi bilo da Francuska 1886. NIJE Kip Slobode poklonila Americi? 
Imali smo vremena... Deo 1

novembar  1989.  

Vera M.Stanimirović