INTERVJU SKAMIJE

PAVLE DIMITRIJEVIĆ

Predstavite se

Rođen sam u Beogradu, novembra 1980. godine koja je, između ostalog, bila zapamćena i po prvoj nestašici nekog proizvoda u tadašnjoj SFRJ – mleka u prahu za bebe, „Bebelac“.Mnogo kasnije sam shvatio da na ovim prostorima se, zapravo, svaka godina od te, 1980-te pamti po nekim društvenim i/ili privatnim previranjima, te da je u bujicama događaja pravo umeće zadržati u sebi i oko sebe vrednosti uz koje je čovek rođen i uzgajan. U mom slučaju, to su, pre svega vrednosti ravnopravnosti, slobode, poštovanja ljudi, poštenja i solidarnosti sa ljudima u nevolji – „pružene ruke“ za pomoć onima kojima je potrebna, sa verom da svet i društvo idu „napred“. „Durmitorski“ geni i vaspitanje po majci i „beogradski“ geni i vaspitanje po ocu su mi pružili istrajnost u ovim vrednostima i stavovima, a istovremeno i talenat da ih „prenesem“ kroz lepu reč i komunikaciju sa ljudima.

Od osnove škole „Sveti Sava“, pa preko XIV Beogradske gimnazije do Pravnog fakulteta u Beogradu, želja za radom na dobrobit društva je stalno rasla, da bi se s početka 21. veka konkretizovala u iskrenu i pravu građansku akciju – rad na spašavanju reke Tare od izgradnje hidroelektrane „Buk Bjela“, sa drugovima koji su odvojili nekoliko godina života da bi svi zajedno podigli Crnu Goru na noge i „odbranili“ Taru. Taj uspeh akcije, koji je potvrđen i u Skupštini Crne Gore 2004. godine me je naveo da i svoja profesionalna ostvarenja povežem sa onim što volim – rad na dobrobiti društva, zajednice. Provedene godine života i rada u Crnoj Gori su mi pružile prva znanja i veštine u nevladinom sektoru, odnosno u „organizacijama civilnog društva“ kako se to sada zvanično kaže. Jednostavno, naučio sam kako da društveno korisne ideje konkretizujem, stvorim uslove da se realizuju i realizujem – postao sam građanski aktivista.

Od povratka u Beograd 2007. godine radio sam u nekoliko međunarodnih organizacija i udruženja građana. i danas širim aktivizam i trudim se da doprinesem boljitku države i društva, kroz poštovanje načela i vrednosti za koje su mnogi mislili da se podrazumevaju: ravnopravnost, sloboda, poštovanje ljudi, poštenje i solidarnosti sa ljudima u nevolji. Za sve navedeno se, zapravo, treba boriti svakog dana, nije dobro da se pored ovih vrednosti samo „prolazi“ a upravo je to nešto što se u današnjem svetu dešava.

     Čime se bavite?

Radim u udruženju građana „CRTA“ (www.crta.rs) kao šef pravnog tima. Građanski aktivizam sa početka priče sam „pretočio“ u rad na konkretnim „alatima“ koji ljudima omogućavaju da se upoznaju sa svojim pravima, da ih ostvare pa i zaštite. U fokusu mog rada je izrada sažetaka svih propisa koji ulaze u proceduru za usvajanje u Skupštini Srbije sa ciljem da na jednostavan i ljudima razumljiv način predstavim promene i novine koje propisi donose. Sve što radim sa kolegama na tom polju objavljuje se na www.otvoreniparlament.rs tako da ljudi mogu da vide šta ih čeka u smislu novih propisa i pravila koja utiču na njihov život.

Pored toga, izbori su tema koja je u najužem polju mog rada od prošle godine. Posmatračka misija „Građani na straži“ je ponovo aktuelna i kao šef pravnog tima imaću mnogo izazova – praćenje poštovanja propisa i zakona u pogledu sprovođenja izbornog procesa. Izrada preporuka za unapređenje rada nezavisnih i državnih organa za sprovođenje izbora. Zaštita prava birača i sprovođenje izbora u skladu sa fer i demokratskim načelima. Krupne reči – vrednosti i krupan izazov, koji upravo motiviše sve nas u timu da damo sve od sebe.

Volonterski pomažem, koliko mogu, Udruženju osoba ometenih u razvoju „Naša kuća“ da što kvalitetnije sprovede programe rada i zaštite prava osoba ometenih u razvoju. Kao brat, a pre svega građanin koji razume važnost angažovanja zajednice na rešavanju pitanja prava i kvaliteta života mladih osoba ometenih u razvoju, delim slobodno vreme sa ljudima koje se bore da život svoje dece učine dostojnim čoveka.

Od detinjstva sam zavoleo prirodu i trudim se da što više vremena provodim u njoj. Durmitor je postao moja večita inspiracija i oaza mira, neodvojivi deo mene, a imam tu sreću da mogu reći da sam i ja postao delić njega.

   Kako ocenjujete međuljudsko komuniciranje u savremenom društvu?

Sa jedne strane, komunikacija je u ogromnoj ekspanziji i porastu. Svi komuniciramo „količinski“ daleko više nego pre, na mnogo više načina, upotrebom tehnike i različitih „kanala komunikacije“. Na prvi pogled, jedni drugima zapravo nikada nismo bili bliži. Međutim, porast „kvantiteta“ u komunikaciji nije pratio i porast „kvaliteta“, naprotiv. Moj utisak je da komunikacija među ljudima značajno gubi na kvalitetu u poslednjih godina, tako da se često u ljudima rađa onaj neopisivi osećaj – mnogo se pričalo, komuniciralo, a nikakav osećaj zadovoljstva i punog srca. Umesto toga, samo zamor i praznina.

U poplavi različitih informacija koje nas prosto „bombarduju“ sa svih strana, nekako smo „oguglali“ i teško prepoznajemo kvalitetnu komunikaciju od „isprazne“ i nepotrebne koja samo uzima vreme, a duši ne čini dobro. Takav trend je učinio da se ljudi jedni od drugih udalje, iako zapravo nikada nisu bili bliži. Toplu reč i emociju ne može zameniti nijedan „smajli“, Viber, Fejsbuk i šta sve ne...oni samo povezuju ljude, a na ljudima je da kroz reči grade odnose. Upravo je to odlika današnjih komunikacija – mnogo kvantiteta, malo kvaliteta a najmanje odnosa među ljudima.

     Zašto je Skamija onlajn  postala Vaše obavezno štivo?

Zato što je na ovim prostorima gotovo jedinstven primer upotrebe „novih tehnologija“ za trajno povezivanje ljudi. Nauka, kultura, hrana, običaji, promocija iskrenih i pravnih vrednosti, uopšte kultura življenja i „postojanja“ na ovom svetu, sve je to sabrano na Skamiji onlajn na pravi način. Sve su to teme koje trajnije povezuju ljude i bude u njima svu lepotu druženja i širenja vidika kroz druženje. Zbog toga Skamiju online rado preporučujem i drugima. Divno je videti toliko rada i truda da se misli i ideje na pravi način pretoče u reči. Zbog toga svi tekstovi zaista imaju vrednost i bude pažnju. Verujem da to čitaoci prepoznaju i zato se Skamiji onlajn stalno vraćaju.

     Imate li planove za budučnost i šta očekujete  od njih?

Moji planovi za budućnost su uglavnom vezani za dalji rad u Udruženju CRTA, bratsku i ljudsku podršku osobama ometenim u razvoju, više prirode i zdravog tela (rekreacije) i druženja sa najbližima - porodicom i prijateljima. Više poseta Durmitoru i Crnoj Gori. Koliko god zvučalo uobičajeno ovo što sam naveo, smatram da je veliki izazov današnjice održati balans u svemu tome. Svaki čovek treba da ima neka svoja „uporišta“, stubove na kojima počiva emotivna, psiho-fizička stabilnost. Te „stubove“ treba graditi, a još više čuvati i u tom pravcu razmišljam ovih dana...

Od nekih „običnih“ želja, imam želju, pa i plan, da ponovo posetim Japan, zemlju koja je ostavila jak utisak i uticaj na mene. Voleo bih da posetim još neku udaljenu zemlju gde ljudi žive na nama drugačiji način. Veliko bogatstvo čoveka su putovanja, ne ona turistička samo, već i ona u kojima se upoznaje tradicija, kultura, odnosi i način življenja drugih naroda. Treba biti otvoren i spoznati kako neki drugi ljudi „uređuju“ svoje živote. Samo na taj način možemo imati napredak kao pojedinci i društvo.

     I na kraju, Vaš komentar?

Čast mi je i zadovoljstvo što postajem deo Skamije onlajn i na ovaj način, pogotovu jer „dolazim“ iz redova čitalaca. Mislim da je ideja o predstavljanju čitalaca odlična i da će svakako motivisati i druge da postanu deo Skamije onlajn.